Ova je rubrika zamišljena kao pozitiva, kao ljubavno pismu stripu, ali nekako mi čini da bismo predugo čekali kad bih samo o savršenim stripovima pisao pa stoga prikazujem sve što me privuče, premda me poslije možda i razočara. Idealan primjer je SAM ZABEL AND THE MAGIC PEN Dylana Horrocksa.

Činjenica da nakon milijun vremena postoji novi dugometražni Horrocks me oduševila. Njegov "Hicksville" (kod nas ga je objavila Fibra) je, kad već spominjemo ljubavna pisma stripu, jedno od najznačajnijih. No, tijekom dvjesto i nešto stranica koje su uslijedile pomalo sam splasnuo: kao i kod McCloudova "Sculptora" sve me više držao dojam kako je Horrocks majstor stripovskog pripovjedanja kojem vlastite opsesije ne daju da do kraja razvije krila. MAGIC PEN je opet strip o stripu, o nostalgiji i romantici prošlih vremena, povremena grafička posveta Hergéu i povremeni zaziv mange uklopljen u ispovijed čovjeka koji je od ljubavi pokušao živjeti, ali ... Ali, nekako sam poželio čitati samo te retroavanture u koje se Zabel baca, bez sadašnjosti, bez dvojbi, bez kajanja. Čitam li sebe tu ili čitam strip? Jedno i drugo, vrli čitatelju, kao uvijek, kao svatko.

MAGIC PEN nije posvemašnji gubitak vremena, ali sam se, neočekivano, na temu umornih strip-profesionalca puno bolja zabavio miniserijom "Airboy" Jamesa Robinsona i Grega Hincklea. U konačnici, ako imate vremena, ovjeriti valja obje, pa i "Sculptora" – plemenit promašaj vrijedi više od cinična uspjeha.