Što da čovjek, ili Quintal, učini kad mu se baš, ali baš čita finski strip, a već je pročitao onu neku fantasy avanturu u kojoj se sporedni lik zvao Kerac? A ništa, posegne za SING NO EVIL i nada se da će biti finski kao autori mu – JP Ahonen i KP Alare – iako je premijerno objavljen kod Abramsa u Americi.

No, kao i obično: prvo se nadam, zatim se jadam. SING NO EVIL je finski u tragovima (death(?) metal scena, vječna noć i medvjed-bubnjar), ali je inače neprepoznatljivo zapadnoglobalan po svom hipstersko-slackerskom prosedeu i ljubavno-smislenim dvojbama dvajstineštogodišnjaka. Nadao sam se dobroj priči o usponu i padu rokenrol benda (kao što su bile That Thing You Do u filmu, The Commitments među knjigama ili Crveni Alarm u stripovlju), ali dobio sam prežvakan mišung popkulture, umornog magičnog realizma i holivudskog horora predvidljiva ritma.

Ahonenov crtež briljira na momente – ali samo kad crta koncerte, kad oživljuje svirku – no čak je i on dio sveprisutne fuzije jezika mange, evropske stilizacije i animacijskog kolora. Taj melanž je dijete interneta gdje su trendovi očiti i lako im se priključuje. Ono što izostaje, bojim se, su iznenađenja. Kao što naše reklame već barem deset godina ne govore hrvatski, tako mi ni SING NO EVIL ne govori ništa o devetoj umjetnosti Finske i sve o kulturi devetog kontinenta – mreže.