Nekad jednostavno otprve znaš da će strip biti dobar. Primjerice: LE MINI-RÉCIF crtača E411 (pseudonim po autocesti koja spaja Luxembourg s Bruxellesom) i scenarista Stija. Nije sad, da se ne zavaravamo, LE MINI-RÉCIF neko čudo, nije peto evanđelje ni povratak u mlade nam godine kad je dobar strip drmao postamentima svijeta, ali je fina mala pričica u stotinjak sličica, duhovita i dobro nacrtana.

A kako sam otprve znao da će biti dobar? S dva razloga. Prvi je što je LE MINI-RÉCIF objavljen u dodatku časopisa Spirou znanom kao "le mini-récit" (mini priča). Taj dodatak je danas nostalgično i rijetko kad uspješno prisjećanje na šezdesete kad je iščupaj-presavini-i-razreži dodatak pokrenuo Yvan Delporte i kad su u njemu startale takve buduće zvijezde kao što su, recimo, Peyovi Štrumpfovi. No, budući su E411 i Sti imali bezobrazluka svoj mini-récit nazvati baš LE MINI-RÉCIF (mali greben), očitom igrom riječi kojom se sigurno mnogotko poigravao, nesumnjivo su znali da su pod paskom višestrukih očiju. Podigli su ljestvicu kako bi sami sebe spriječili da zeznu. Zaigrali su se, ali ozbiljno. Zato sam znao da LE MINI-RÉCIF (priča o mišu-svjetioničaru na prudi usred fontane u gradskom parku ... vidite? vidite?!) mora biti dobar.

A i zato što ga je sestra pročitala prva i rekla mi da je tako.