Kad je dobio veliku nagradu Angoulêmea, Trondheim se u svojim dnevničkim stripovima zavitlavao izjavljujući kako više ne zna što bi sa sobom jer većega priznanja od ovoga nema ... Zavitlavao se, ali kao da nije, jer je njegova postangulemska putanja puno vrludavija of one do toga trenutka. Kao da, zato što može, radi sve što je ikad poželio pa su rezultati, najblaže rečeno, neujednačeni. Na svaku solidnu "Maggy Garrison" dođu jedni zbunjujući "Texas Cowboys" i trideset smornih "Ralph Azhama".

No, Trondheimova odanost časopisima je, uz povećanu aktivnost u časopisu Spirou, urodila i posve novim magazinom za Delcourt - Papier (Papir). Konceptualno je Papier pokušao barem nekoliko stvari - vratiti generaciju blogera papiru, raditi nevidljivo tematske brojeve i obličjem mange (192 stranice na formatu malo većem od Alana Forda) privući naraštaj koji ne šljivi albume. Moje sumnje bile su goleme, ali nakon pet pročitanih brojeva jasno i glasno kažem da je Papier kreativan uspjeh (ne bih znao koliko je komercijalan). Futranja gotovo i nema, uz noseću zvijezdu (Delisle sa šest stranica ili Boulet s četrdeset) imamo međunarodan potpuri dobrih priča i raznorodnih likovnih senzibiliteta, a oni kojima fali Zekan s vremena na vrijeme naći će i nove Rikijeve pustolovine.

Sve u svemu, manje mi je žao Trondovih ćoraka kad vidim da još uvijek umije pogoditi metu.