Jedan od članaka koje nisam napisao, a pitanje je hoću li, bila bi analiza karijera američkih scenarista s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina koji su lekcije undergrounda i žanrovske književnosti pokušali primijeniti u mainstreamu i koji su posve nestali ili promijenili medij jednom kad je njihove pokušaje pregazio parni valjak britanske invazije. Govorim ovdje, u prvom redu, o Bruceu Jonesu i Janu Strnadu, jer su obojica svojevremeno pisala za Corbena, pa sam ih se sjetio dok sam sinoć čitao RAT GOD, jedan od svježijih Corbenovih radova.

RAT GOD je Corbenovo autorsko djelo i zanimljiv mi je bio iz nekoliko vidova. Prvo zbog Corbenove neuništive volje za radom (sedamdeset i peta mu je), a zatim i zbog dosljedne fasciniranosti hororom. RAT GOD je, tako, rif na standardni gotički obrazac stranca koji dolazi u mjesto gdje se zakulisno zbivaju strašne stvari (glavni lik djeluje mi kao Lovecraftova karikatura) i, premda je ispričan pomalo nesklavureno, s radnjom koja nikako da počne i dijalozima koji rijetko kad čemu služe, neskriven je gušt kojim Corben crta svoje nemani, svoje grdobine, svoje krpene ljudske figure, pa čak i svedene zapuhe snijega. Rezultat je priča koja je mogla biti bolja, ali nije morala - malo me što gane kao pomisao na starca kojeg veseli crtati stripove.

I Jones i Strnad imali su svoje povratke stripu, veće ili manje, zadnjih godina, ali nisu dosegli svoju staru kvalitetu: dali su nam rutinerstvo, razočaranje, gorčinu, ležerdemen. Ne znam govori li to išta o sudbini scenarista spram one crtačke, ali silno mi je drago bilo da se Corben u RAT GODA bio upustio sam, bez pomoći onih koji su ostarili lošije nego on sam.