Ekho nije naročito pametan strip (worldbuilding je prilično zbrda-zdola i dojam je, najčešće, kako se scenarij grči ne bi li opravdao sve stvari koje je crtač na stranice utrpao jer ih voli crtati), nije naročito duhovit (iako izgleda kao da bi trebao biti), a nije naročito ni zanimljiv (budući se ne može odlučiti želi li biti seksi komedija, satira, pustolovina ili samo popuniti zadani broj stranica). Jedino što stvarno jest je lijep i ta ljepota, ako nekome treba za statistiku, je ono što me prvo privuklo, a zatim provuklo kroz sedam dosadašnjih albuma serije.

Barbuccijev crtež je treća ili četvrta generacija talijanske diznijane i neodoljiv je jer smo tim stilom inokulirani još u djetinjstvu. Ispod šećerlemaste površine jedva da ima čega (kompozicije su ili rutinske ili traljave, poze koje su kod Cavazzana izgledale svježe ovdje su automatske pa gdjekad i neprikladne, a čak se i svoje podatne junakinje crtač zasitio negdje oko šestoga albuma), ali možemo li iskreno reći da od zabave danas tražimo više? Ekho je pop-pjesma predvidljivih akorda koju volimo zato što je ne mrzimo. Ekho ne valja, ali u mainstream BD ponudi gotovo sve drugo valja još i manje.