Ekho nije naročito pametan strip (worldbuilding je prilično zbrda-zdola i dojam je, najčešće, kako se scenarij grči ne bi li opravdao sve stvari koje je crtač na stranice utrpao jer ih voli crtati), nije naročito duhovit (iako izgleda kao da bi trebao biti), a nije naročito ni zanimljiv (budući se ne može odlučiti želi li biti seksi komedija, satira, pustolovina ili samo popuniti zadani broj stranica). Jedino što stvarno jest je lijep i ta ljepota, ako nekome treba za statistiku, je ono što me prvo privuklo, a zatim provuklo kroz sedam dosadašnjih albuma serije.

Jayu Hosleru je kod nas objavljen jedan album – njegov treći – onaj gdje se udružio s nebraćom Cannon kako bi pokušao nemoguće: teoriju o evoluciji ispričati točno i razumljivo. Podbacio je, dakako, ali zato su mu prethodna dva mučenički vlastoručno crtana albuma, kako se to danas lijepo kaže, preodlična.

Kad je dobio veliku nagradu Angoulêmea, Trondheim se u svojim dnevničkim stripovima zavitlavao izjavljujući kako više ne zna što bi sa sobom jer većega priznanja od ovoga nema ... Zavitlavao se, ali kao da nije, jer je njegova postangulemska putanja puno vrludavija of one do toga trenutka. Kao da, zato što može, radi sve što je ikad poželio pa su rezultati, najblaže rečeno, neujednačeni. Na svaku solidnu "Maggy Garrison" dođu jedni zbunjujući "Texas Cowboys" i trideset smornih "Ralph Azhama".

Jedan od članaka koje nisam napisao, a pitanje je hoću li, bila bi analiza karijera američkih scenarista s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina koji su lekcije undergrounda i žanrovske književnosti pokušali primijeniti u mainstreamu i koji su posve nestali ili promijenili medij jednom kad je njihove pokušaje pregazio parni valjak britanske invazije. Govorim ovdje, u prvom redu, o Bruceu Jonesu i Janu Strnadu, jer su obojica svojevremeno pisala za Corbena, pa sam ih se sjetio dok sam sinoć čitao RAT GOD, jedan od svježijih Corbenovih radova.

Jako sam htio da mi se svidi BLACK SCIENCE Remendera, Scalere i Dionisia, vjerojatno zato što je posrijedi svemir, stilizirano crtan te s paletom koja me vuče na neke Španjolce iz Sedamdesetih. No, mućak. Sve druge primjedbe na stranu, kad je junak dočekao svojevrsnu katarzu to je prikazano, nema točnije riječi, kao buđenje njegove supermoći. Isto kao što mi je bio zanimljiv SAINTS Mackeyja i Lewisa dok se nije pokazalo da povratak svetaca u današnje doba nema drugu svrhu nego okupljanje vojske dobra protiv vojske zla: kakav gadni flešbek na iberrazočaranje moje mladosti kad se METROPOL Teda McKeevera pod mračnjačkim ruhom pokazao tek kao reiteracija X-Mena.

Nekad jednostavno otprve znaš da će strip biti dobar. Primjerice: LE MINI-RÉCIF crtača E411 (pseudonim po autocesti koja spaja Luxembourg s Bruxellesom) i scenarista Stija. Nije sad, da se ne zavaravamo, LE MINI-RÉCIF neko čudo, nije peto evanđelje ni povratak u mlade nam godine kad je dobar strip drmao postamentima svijeta, ali je fina mala pričica u stotinjak sličica, duhovita i dobro nacrtana.

Ova je rubrika zamišljena kao pozitiva, kao ljubavno pismu stripu, ali nekako mi čini da bismo predugo čekali kad bih samo o savršenim stripovima pisao pa stoga prikazujem sve što me privuče, premda me poslije možda i razočara. Idealan primjer je SAM ZABEL AND THE MAGIC PEN Dylana Horrocksa.

Antropomorfni stripovi jedan su od aspekata karnevala: načas stavimo zvjerinju obrazinu kako bismo se mogli prestati pretvarati da smo od uzvišenih osjećaja sačinjeni. Usto su, naravno, crtačko veselje, dug djetinjstvu, seksualni fetiš ili što već. Tu i tamo se, pak, dogodi da je strip napučen ljudolikom živadi zato što drukčije ne bi funkcionirao. "Maus" je jedan takav primjer. PIJANI ZAJEC Davida Krančana drugi.

Što da čovjek, ili Quintal, učini kad mu se baš, ali baš čita finski strip, a već je pročitao onu neku fantasy avanturu u kojoj se sporedni lik zvao Kerac? A ništa, posegne za SING NO EVIL i nada se da će biti finski kao autori mu – JP Ahonen i KP Alare – iako je premijerno objavljen kod Abramsa u Americi.

Paul Gravett je nedavno izjavio kako stripove procjenjuje uz geslo "Bez nostalgije, bez odanosti, bez granica". Radosno mogu izjaviti da je moje dijametralno suprotno, no kako me užasava pomisao da postanem nalik onima koji čitaju samo djetinje favorite (ili ništa!), onda volim onjušiti svaki novi strip, svako novo izdanje, makar požalio.